Temeljna ideja kvantne fizike nas uči da smo mi jedno sa svemirom i da smo zajedno povezani misterioznom energijom zvanom Polje Energije Nulte Točke. Energija Nulte Točke je more virtualnih čestica koje leže ispod svake točke u svemiru. Ako bismo zamrznuli ove čestice koliko god je moguće približiti se apsolutnoj nuli, prema postulatima Newtonove znanosti, u njima ne bismo našli energiju. Umjesto toga, na zaprepaštenje znanstvenika, na ovoj Nultoj Točci i dalje ostaje ogromna količina energije. Neki znanstvenici su upravo ovu energiju nazvali Božjim umom.
Trenutna znanost prihvaća da čin promatranja nečega, barem na subatomskoj razini, mijenja ponašanje i karakteristike promatranog predmeta. Ovo daje naslutiti da svijest ima direktni i vidljiv efekt na strukturu ili kompoziciju materije. Ovo je potvrđeno u mnogim klasičnim eksperimentima u kvantnoj fizici, te se danas smatra njenim osnovnim principom.
Na razini fotona, svjesno usmjerena namjera može promijeniti ponašanje sastavnih dijelova materije. Ako je ovaj koncept istinit za fotone, logičan slijed je taj da bi ovo moglo biti istinito i za nas također. Naposljetku, ako dublje prihvatimo ovaj model, tada se moramo zapitati od čega su zapravo ljudska bića građena. Fotoni su najmanje jedinice materije koje trenutno prepoznajemo. Ustvari, kada govorimo o fotonima, mi govorimo o svijetlu i informacijama.
Sprezanje naših mozgova
Jedno od najzanimljivijih novih područja istraživanja mozga je područje zrcalnih neurona. Zrcalni neuroni su neuroni koji se pale u našem mozgu kada svjedočimo radnji koju čini netko drugi, te koja zahtjeva istu grupu neurona. Kada se neuroni u mozgu druge osobe upale i kada ta druga osoba čini neku akciju, neuroni u našem mozgu se pale iz naklonosti. Kada neka druga osoba stavi šešir, na primjer, u našem mozgu se pale neuroni koji su zaduženi za tu radnju već samim time što svjedočimo akciju druge osobe, na isti način kao što se pale neuroni osobe koja tu radnju i radi. Ovaj se cijeli proces događa bez prolaska kroz normalan senzorno-kognitivni krug koji bi konvencionalni model mozga preporučivao: vizualne slike prolaze od optičkog živca (dok naše oči svjedoče kako druga osoba vrši neku radnju), pa zatim u vizualni korteks, nakon toga u dijelove mozga koji su zaduženi za donošenje odluka i konačno da bi bile prevedene u signale poslane kroz živčani sustav.
Blizu početka dvadesetog stoljeća, britanski matematičar i fizičar, Sir James Jeans je dalekovidno promatrao: „Kada gledamo sami sebe u prostoru i vremenu, naše svijesti su očito odvojene individue (slika-čestice), ali kada odemo izvan prostora i vremena, one bi mogle oblikovati sastojke jednog kontinuiranog toka života. Isto kao što je sa svjetlom i strujom, tako bi moglo biti i sa životom: fenomen je možda da pojedinci nose odvojena postojanja u prostoru i vremenu, međutim u dubljoj realnosti izvan prostora i vremena moguće je da smo svi mi članovi jednoga tijela.“
Čin promatranja
Teoretski, bilo koje mnoštvo neograničenih mogućnosti, koje se nalaze u valu mogućnosti, mogu postati stvarnost. Međutim, samo jedna od tih mogućnosti postane stvarna. Tada se kaže da je mnoštvo mogućnosti „urušeno“ u određenu stvarnost. Jedan od faktora koji određuju smjer u koji se mnoštvo mogućnosti urušava je čin promatranja. U kvantnom svemiru, promatrač utječe na fenomen prostora i vremena. Sve mogućnosti postoje u kvantnom polju, a čin promatranja ih urušava u određenu mogućnost.
U području mogućnosti, elektron nije odvojen od nas, od svijesti. On je mogućnost same svijesti, materijalne mogućnosti. Kada svijest uruši val mogućnosti izabirući jedno od mogućih aspekata elektrona, taj aspekt postaje stvarnost. Prema tome znanstvenikov um, umjesto da objektivno svjedoči fenomenu koji se događa, ustvari utječe, koja od neograničenog mora potencijalnih mogućnosti postaje stvarnost kao fenomen. Sila koja preobražava mogućnost u stvarnost je svijest. Činjenica je da kada god promatramo objekt, mi vidimo jedinstvenu stvarnost, a ne čitav spektar mogućnosti. Prema tome, svjesno promatranje je dovoljan uvjet za urušavanje vala mogućnosti.
Ovo se zove „efekt promatrača“.
Glavni znanstveni presudan za upravljanje naših ishoda bio je određen od strane kvantnih fizičara koji, kada su radili istraživanje da li se svjetlost sastoji od čestica ili valova, su otkrili da se svijetlost stalno ponaša u skladu sa njihovim očekivanjima od eksperimenta. Svjetlost se uvijek i jedino ponaša kao val u eksperimentima dizajniranima za otkrivanje valova, međutim jednako tako konzistentno se prikazuje kao čestica u eksperimentima dizajniranim za otkrivanje čestica. U oba slučaja, ishodi eksperimenata odgovaraju očekivanjima onoga koji vrši eksperiment.
Ono što promatramo nije sama priroda, već priroda izložena našoj metodi ispitivanja.
Živa svijest je na neki način osnova ovog procesa transformacije nestrukturiranog kvantnog svijeta u nešto slično svakodnevnoj stvarnosti. Stvarnost nije fiksna, već tekuća i stoga otvorena na utjecaj.