Vidoviti ih zapaža kao spiralne magličaste vrtloge koji zahvaćaju jedan u drugi i koji se osjećaju kao slabo tinjanje; najprije u crvenkastoj i crvenkasto-smeđoj ili također u crvenkasto-žutoj boji. Poslije tog obrazovanja oni počinju duhovno sjati bojom sličnoj žućkasto-zelenoj, zelenkasto-plavoj, te pokazuju pravilnu gradu.

Čovjek postiže takvu pravilnost, a time i više spoznaje, ako svoje osjećaje, misli i raspoloženja dovede u onakav red kakav je stvorila priroda u njegovim tjelesnim funkcijama, tako da može gledati, slušati, probavljati, disati, govoriti i tako dalje. - Tajni učenik malo-pomalo uči dušom disati i gledati, duhom slušati i govoriti.

Ovdje trebamo točnije izložiti još samo nekoliko praktičnih gledišta koja pripadaju višem odgoju duše i duha. Ona su takva da ih se zapravo može pridržavati svatko, ne obazirući se na druga pravila, te pomoću njih postići određen napredak u tajnoj znanosti.

Čovjek mora posebno nastojati razviti strpljenje. Svaka pojava nestrpljenja koči, štoviše, djeluje umrtvljujuće na više sposobnosti koje drijemaju u čovjeku. Ne smije se zahtijevati da nam se od danas do sutra otvore neizmjerni uvidi u više svjetove jer se u pravilu oni tada sasvim sigurno neće otvoriti. Zadovoljstvo s najmanjim što se postigne, mir i opuštenost, trebaju sve više ovladati dušom. — Razumljivo je da onaj tko uči, nestrpljivo iščekuje rezultate. Ali on ipak ništa ne postiže sve dok ne svlada to nestrpljenje. Ništa ne pomaže ako samo na uobičajen način suzbija nestrpljenje. Tada ono samo postaje jačim. Čovjek se zavarava da ga nema, no u dubini duše ono postaje snažnije. On će nešto postići samo ako se uvijek iznova predaje sasvim određenoj misli, ako je učini potpuno svojom. Ta je misao: "Ja, doduše, moram učiniti sve za razvoj svoje duše i duha, ali ću sasvim mirno čekati dok me više moći ne budu smatrale dostojnim određenog prosvjetljenja." Kad ta misao bude u čovjeku toliko moćna da postane osobinom njegova karaktera, čovjek je tada na pravom putu. Ta karakterna osobina dolazi do izražaja i na vanjskom planu. Pogled oka postaje miran, kretnje sigurne, odluke jasne, a sve ono što se zove nervozom, postupno se odmiče od takvog čovjeka. Pritom dolaze u obzir prividno beznačajna mala pravila. Na primjer, netko nas je uvrijedio. Prije našeg tajnog školovanja mi bismo svoje osjećaje usmjerili protiv onoga tko nas je uvrijedio. U nama bi buknula srdžba. Ali u tajnom se učeniku u takvoj zgodi odmah javlja misao: "Takva uvreda ne mijenja ništa od moje vrijednosti"; i tada on protiv uvrede poduzima ono što je potrebno, s mirom i spokojem, a nikako sa srdžbom. Naravno, ne radi se o tome da se svaka uvreda jednostvano otrpi, nego o tome da u reagiranju na uvredu vlastite osobe čovjek bude tako miran i siguran kao što bi bio u slučaju da je uvreda nanesena nekom drugom, koga on ima pravo obraniti. — Uvijek treba imati na umu da se tajno školovanje ne odvija u grubim vanjskim zbivanjima, nego u istančanom, mirnom preobražavanju osjećajnog i misaonog života.

Strpljenje privlači blaga višeg znanja. Nestrpljenje ih odbija. U višim područjima postojanja ništa se ne može postići žurbom i nemirom. Prije svega, priželjkivanja i žudnje moraju zašutjeti. To su osobine duše od kojih se zazirući povlaci svako više znanje. Koliko god bila vrijedna svaka viša spoznaja, ne smijemo je zahtijevati. Tko je hoće samovoljno posjedovati, taj je nikada neće steći. — A to prije svega zahtijeva da čovjek bude u dnu duše istinit prema samome sebi. Ni u čemu se o samom sebi ne smije obmanjivati. Čovjek mora s unutarnjom istinoljubivošću gledati u lice vlastitim pogreškama, slabostima, nesposobnostima. — U trenutku kad samome sebi opraštaš bilo koju slabost, sebi si postavio kamen spoticanja na put koji te treba voditi naviše. Takvo kamenje možeš odstraniti samo nastojanjem da sa samim sobom izađeš na čistac. Postoji samo jedan put za otklanjanje vlastitih pogrešaka i slabosti, a taj je: točno ih spoznati. Sve drijema u ljudskoj duši i može biti probuđeno. I svoj razum i svoj um čovjek može unaprijediti ako si u miru i spokoju objasni uzroke zašto je u izvjesnom pogledu slab. Naravno, takva je samospoznaja teška jer je iskušenje da sami sebe obmanemo neizmjerno. Tko se navikne na istinu o samome sebi, otvara si velika vrata višeg uvida.

Kod tajnog učenika mora iščeznuti svaka radoznalost. On se mora koliko god je to moguće odučiti od pitanja o stvarima o kojima hoće znati samo radi zadovoljenja svoje osobne težnje za znanjem. Pitati treba samo ono što vodi usavršavanju njegova bića u službi razvoja. Pritom u njemu nikako ne smije splasnuti radost i predanost znanju. Sve što služi tom cilju treba pobožno osluškivati i tražiti svaku priliku za takvu pobožnost.

Za tajno obrazovanje naročito je potreban odgoj života želja. Ne trebamo se lišiti želja. Jer sve što trebamo postići, trebamo i željeti. A želja će se uvijek ispuniti ako iza nje stoji jedna osobita snaga. Ta snaga dolazi iz ispravne spoznaje. Jedno je od zlatnih pravila za tajnog učenika: "Nikako ne treba željeti prije nego što se na određenom području ne spozna ono pravo." Mudrac upoznaje najprije zakone svijeta, a zatim njegove želje postaju snage koje se ostvaruju. — Navedimo primjer koji će to pojasniti. Sigurno mnogi žele vlastitim gledanjem steći neko iskustvo o životu prije svoga rođenja. Takva je želja potpuno besmislena i neostvariva sve dok dotični studijem duhovne znanosti nije spoznao zakone, i to u njihovoj najfinijoj, najintimnijoj osobitosti — o bitku vječnoga. A stekne li zaista ovu spoznaju i hoće li potom dalje napredovati, to će onda biti s njegovom oplemenjenom, prosvjetljenom željom.

Ništa ni ne koristi reći: Da, ja upravo hoću zadobiti pregled nad mojim prethodnim životom i upravo ću s tim ciljem učiti. Mnogo je važnije da je čovjek u stanju potpuno napustiti tu želju, potpuno je isključiti i najprije učiti sasvim bez te namjere. Mora se razvijati radost, predanost onome što se naučilo, uz isključenje navedene namjere. Samo se na taj način uči imati određenu želju, koja istovremeno povlači za sobom i svoje ostvarenje.

Ako sam srdit ili se ljutim, tada oko sebe gradim bedem u duševnom svijetu, tako da mi ne mogu prići snage koje trebaju razviti moje duševne oči. Ljuti li me, na primjer, neki čovjek, tada on šalje u duševni svijet određenu duševnu struju. Tu struju ja ne mogu vidjeti sve dok sam u stanju ljutiti se. Moja mi ljutnja prikriva tu struju. No ne smijem misliti da ću odmah doživjeti neku duševnu (astralnu) pojavu čim se prestanem ljutiti. Jer da bi se to dogodilo, potrebno je da se u meni najprije razvije duševno oko. A mogućnost da se takvo oko razvije, postoji u svakom čovjeku. Ono je nedjelatno sve dok je čovjek sklon ljutnji, ali se ne može ni odmah razviti čim se ljutnja malo potisne. Čovjek mora uvijek strpljivo i neprestano napredovati u suzbijanju ove ljutnje; tada će jednog dana primijetiti da se to duševno oko razvilo. Svakako, ljutnja nije jedino što moramo suzbijati s obzirom na taj cilj. Mnogi postaju nestrpljivi ili sumnjičavi pošto su godinama suzbijali neka duševna svojstva, a vidovitost se ipak ne pojavljuje. Oni su zapravo usavršavali neke osobine, a druge tim više zapuštali. Dar vidovitosti javlja se tek onda kada se potisnu sve osobine koje ne dopuštaju da se očituju odgovarajuće sposobnosti koje drijemaju. Svakako, počeci gledanja (ili slušanja) pojavljuju se već ranije; ali to su nježne biljčice koje lako podliježu svim mogućim varkama te lako odumiru ako se dalje brižno ne čuvaju i ne njeguju.

Osobine koje se, na primjer, moraju suzbijati, osim bijesa i ljutnje, jesu plašljivost, praznovjerje i sklonost predrasudama, častoljublje i taština, radoznalost i nepotrebno, pretjerano povjeravanje, razlikovanje ljudi prema položaju, prema spolu i podrijetlu i tako dalje. U naše vrijeme vrlo je teško shvatiti da suzbijanje takvih osobina ima veze s povećanjem sposobnosti spoznaje. Ali svaki duhovni znanstvenik znade da o takvim stvarima ovisi mnogo više nego o proširenju inteligencije i o uvođenju umjetno stvorenih vježbi. Naročito lako može nastati nesporazum ako netko misli da se treba praviti ludo hrabar jer treba biti neustrašiv, da treba zatvoriti oči pred ljudskim razlikama jer u sebi treba suzbijati predrasude prema staležima, rasama i slično. Naprotiv, čovjek uči ispravno spoznavati onda kada više nije zaslijepljen predrasudama. Već je u običnom smislu točno da me strah pred nekom pojavom sprječava da o njoj ispravno prosuđujem, da mi predrasuda o rasama priječi gledanje u dušu nekog čovjeka. Taj obični smisao mora tajni učenik razviti do velike istančanosti i oštrine.

Kamen spoticanja na putu tajnog učenika čovjeku postaje i sve što kaže, a što nije temeljito pročistio u svojim mislima. I pritom mora doći u obzir nešto što se ovdje može objasniti na jednom primjeru. Kada mi, na primjer, netko nešto kaže, a ja na to trebam odgovoriti, onda se moram potruditi da više pazim na mišljenje drugoga, na njegovo osjećanje pa i na njegovu predrasudu, nego na ono što u tom trenutku sam želim reći o predmetu o kojem se govori. Time se ukazuje na jedno fino obrazovanje takta, kojemu se tajni učenik mora brižljivo posvetiti. U sebi mora stvoriti sud o tome koliko je sugovorniku važno ako svoje vlastito mišljenje suprotstavi njegovome. Ne treba zbog toga svoje mnijenje zadržavati za sebe. O tome ni izdaleka ne može biti govora. Ali drugoga treba što je moguće pozornije saslušati te iz onoga što smo čuli oblikovati ono što ćemo mu uzvratiti. U takvom slučaju u tajnom učeniku uvijek nanovo raste jedna misao; i on je na pravom putu ako ta misao u njemu tako živi da postane osnovom njegova karaktera. To je misao: "Ne radi se o tome da ja imam drugačije mišljenje nego drugi, nego o tome da ovaj drugi u svojem vlastitom mišljenju pronađe ono što je ispravno ako ja tome nešto doprinesem." Takvim i sličnim mislima karakter i način djelovanja tajnog učenika preplavljuje blagost, koja je glavno sredstvo svakog tajnog školovanja. Krutost rastjeruje oko tebe one duševne tvorevine koje trebaju probuditi tvoje duševno oko; blagost ti otklanja zapreke i otvara tvoje organe.

S blagošću će se u duši uskoro oblikovati i jedna druga osobina: mirno obraćanje pozornosti na sve tančine duševnog života u okolini uz potpuni muk vlastitih duševnih pokreta. Ako čovjek to postigne, tada duševni pokreti njegove okoline djeluju na njega tako da njegova vlastita duša raste i rastući se grana kao što biljka napreduje na sunčevoj svjetlosti. Blagost i šutljivost u istinskoj strpljivosti otvaraju duši svijet duša, a duhu zavičaj duhova. — "Ustraj u miru i izdvojenosti, zatvori osjetila za ono što su ti prenosila prije tvog tajnog školovanja, umiri sve misli koje su u tebi bile uzburkane zbog tvojih ranijih navika, budi sasvim miran i šutljiv u svojoj nutrini i čekaj strpljivo. Tada viši svjetovi počinju izgrađivati tvoje duševne oči i duhovne uši. Ne smiješ očekivati da ćeš odmah vidjeti i čuti u duševnom i duhovnom svijetu. Jer ono što radiš samo doprinosi izgrađivanju tvojih viših osjetila, a ti ćeš duševno vidjeti i duhovno čuti istom onda kad budeš imao ta osjetila. Kada si neko vrijeme ustrajao u miru i izdvojenosti, onda prijeđi na svoje uobičajene dnevne poslove, pošto si prethodno još duboko u sebe usadio misao: Jednom, kad sazrim za to, dogodit će mi se ono što mi se treba dogoditi. I strogo se uzdržavaj od toga da nešto od viših moći privučeš svojom samovoljom." To su upute koje svaki učenik na početku svoga puta dobiva od svog učitelja. Ako ih se pridržava, tada usavršava sebe. Ne pridržava li ih se, tada je svaki rad uzaludan. One su teške samo onome tko nema strpljenja i postojanosti. Ne postoje nikakve druge zapreke osim onih koje si svatko sam postavlja na put, a koje svatko može izbjeći ako to uistinu hoće. To se uvijek nanovo mora naglasiti jer mnogi stvaraju sasvim pogrešnu predodžbu o teškoćama na duhovnoj stazi. U izvjesnom smislu, lakše je učiniti prve korake na toj stazi nego bez tajnog školovanja svladati teškoće u najobičnijem svakodnevnom životu. — Osim toga, ovdje su se smjele priopćiti samo takve stvari koje ni na koji način nisu praćene bilo kakvim opasnostima za tjelesno i duševno zdravlje. Ima i drugih putova, koji brže vode cilju, ali ono što se ovdje misli nema s njima nikakve veze, jer ovi na čovjeka mogu imati određena djelovanja kojima ne teži iskusni tajni znalac. Budući da uvijek iznova ponešto o takvim putovima ipak prodre u javnost, ovdje se mora izričito upozoriti da njima ne treba ići. Zbog razloga koje može razumjeti samo posvećenik, ovi putovi ne mogu nikada biti objavljeni u svom istinskom liku. A fragmenti koji se ovdje — ondje pojave, ne mogu voditi ničemu uspješnom, nego čovjeku samo mogu narušiti zdravlje, sreću i duševni mir. Tko se ne želi sasvim povjeriti mračnim moćima, o čijem pravom biću i podrijetlu ne može ništa znati, neka izbjegava upuštati se u takve stvari.

Može se još ponešto reći i o okolini u kojoj treba poduzimati vježbe tajnog školovanja jer o tome štošta ovisi. Ipak je to gotovo kod svakog čovjeka drugačije. Tko vježba u sredini ispunjenoj samo sebičnim interesima, na primjer, modernom borbom za opstanak, taj mora biti svjestan da ti interesi ne ostaju bez utjecaja na izgradnju njegovih duševnih organa. Doduše, unutarnji zakoni tih organa toliko su jaki da taj utjecaj ne može postati sasvim štetan. Kao što ljiljan, u kako god neprikladnoj okolini rastao, ne može postati čičkom, tako ni duševno oko ne može postati ništa drugo nego ono za što je predodređeno, pa ma koliko na njega utjecali sebični interesi modernoga grada. Ali u svakom je slučaju dobro ako tajni učenik s vremena na vrijeme za svoju okolinu odabere tihi mir, unutarnje dostojanstvo i milinu prirode. Osobito je povoljna okolnost za onoga koji svoje tajno školovanje može u potpunosti obavljati okružen zelenilom biljnog svijeta ili medu sunčanim bregovima i u ozračju ljupke jednostavnosti. To tjera unutarnje organe na klijanje u harmoniji kakva nikada ne može nastati u modernom gradu. U nešto je boljem položaju od gradskog čovjeka već i onaj tko je bar u svome djetinjstvu udisao zrak jela, gledao snježne vrhunce i imao mogućnosti spokojno promatrati kretanje šumskih životinja i insekata. Ali nitko od onih koji moraju živjeti u gradu ne smije propustiti da svojim duševnim i duhovnim organima, koji su se počeli oblikovati, pridonese kao hranu inspirirane pouke duhovnog istraživanja. Onaj čije oko ne može svakoga proljeća iz dana u dan promatrati šume u njihovu zelenilu, trebao bi svom srcu pružiti uzvišena učenja Bhagavad-Gite, Ivanova evanđelja, Tome Kempenskog i prikaze postignuća duhovne znanosti. Ima mnogo putova do vrhunca spoznaje, ali je ispravan izbor neizostavan. — Tajni znalac može mnogo reći o takvim putovima, što neposvećenom izgleda čudno. Na primjer, netko može vrlo daleko uznapredovati na tajnoj stazi. Može stajati, takorekuć, neposredno pred otvaranjem duševnog oka i duhovnog uha; a onda ima sreću da pođe na plovidbu mirnim ili možda uzburkanim morem, pri čemu mu spadne povez s duševnih očiju; odjednom postane vidovit. — Drugi je opet isto tako daleko dospio da mu još samo taj povez treba spasti; to se dogodi uslijed nekog snažnog udarca sudbine. Kod nekog drugog čovjeka takav bi udarac oslabio njegovu snagu, potkopao njegovu energiju; za tajnog učenika on postaje povodom za prosvjetljenje. — Treći strpljivo čeka; godinama je tako čekao bez vidljiva ploda. Odjednom, dok mirno sjedi u tihoj sobi, duhovno se svjetlo javlja oko njega, zidovi iščezavaju, postaju duševno prozirni i jedan se novi svijet rasprostre pred njegovim okom koje je postalo vidovito, ili zazvuči njegovu duhovnom uhu koje je pročulo.

Refrence:

  • Rudolf Steiner - Kako se stječu spoznaje viših svjetova?